Avon kozmetika!
Pozdrav svim blogerima!
Ovo je moj novi blog na kojem ću pisati recenzije svih Avon proizvoda!
Moči ćete vidjeti kako ruževi izgledaju na koži, kako izgledaju puderi, recenzije parfema, raznih setova i još mnogo toga!
Sve ljubiteljice Avon kozmetike i kozmetike općenito neka se pridruže, komentiraju, i slobodno zatraže da im neki proizvod posebno za njih recenziram!
Preko mene možete i naručiti Avon kozmetiku za sebe ili pak se učlaniti preko mene i same si kupovati njihovu kozmetiku s popustima.
Dame koje se učlane uvijek imaju priliku dobiti poklone, a tu su i motivacijski programi svake kampanje preko koje si isto nešto možete dobiti.
Nadam se da ćemo zajedno podijeliti svoja iskustva!
Avon kozmetika Marina - Recenzije proizvoda
-I da predloške za ovaj (darkcorner) kao i za Avon blog sam radila ja :)))
Oznake: avon, uključenje, Kozmetika, šminka, make up, ru, ruževi, krema, kreme, šampon, balzam, Sunce, narudžba, lak, nokti, maskara, maskare, sjenilo, sjenila, bore, celulit, anticelulit, anticelulitna
25.06.2013. u 11:14 | Raskrvarite Me ! ! ! | 0 | Print | # | ^BLUE - PORTAL (online gledanje filmova)
Pozz svim blogerima!!! Mene nije bilo uistinu dugo ali evo vratih se da Vam objavim par korisnih linkova!!! (Svi su dobrodošli :-))
Link No. 1:
Blue-portal.info
Najveći izbor STRANIH I DOMAĆIH FILMOVA,SERIJA i DOKUMENTARACA (sa hrv.titlovima) u našoj regiji!!! Novoregani korisnici se mogu javit i dobiju 2h free premiuma da se uvjere u kvalitetu portala.Plačanje paypal-om ili preko onebip-a (preko mobitela)...
Link No. 2:
Blue-portal online KATALOG FILMOVA
Znači odete ovdje na katalog i možete vidjet kompletnu ponudu..
Link No. 3:
Dedicated server
Isto tako tu su i najpovoljniji dedicated serveri.. Pa koga zanima..
Eto nadam se da će Vam nešto od toga biti korisno, meni uistinu je! Ja pratim kod njih filmove, serije (kčer crtiće) već jakoooo dugo i moram priznat da sam prezadovoljna..Pa... NAVALITE :D :-*
>>Vampire in myself<<
U suton kada nastane bol u dusi tesko je nekamo pobjeci,sakriti osjecaje i pretvarati se kako je sve u savrsenom redu.Lagani povjetarac nemilosrdno razbacuje suho lisce ulicom zaboravljajuci da je i ono nekada zivjelo…Visjelo na nekom drvetu i veselilo se novome danu…Mozda bi samo rijeka mogla shvatiti brzinu zivota,brzinu otkucaja srca i plamen u dusi kada si tu.Jer ona tako zivi,tako putuje i ne zaobilazi niti jednu prepreku…Ako mora lupiti u kamen napraviti ce to svom snagom ne misleci u koliko kapljica ce se razbiti i da li ce se ikada vise moci spojiti u jednu cjelinu…A opet ako i ne uspije da ponovno bude jedna cjelina dogodit ce se nesto velicanstveno … Darovati ce novi zivot… Da se barem mogu probuditi… Stare zidine oko nas vriste na sav glas pokusavajuci ispricati svoju kobnu sudbinu…Hoce li se barem jedna osoba okrenuti i poslusati?-Pitanje bez odgovora… Vrijeme prolazi sada smo tu,sutra negdje drugdje a preksutra nas vise nema… Padamo u zaborav… Zasto dopustiti da se tako nesto dogodi?Obraca li itko pozornost na poglede koji odaju tako mnogo,vriste stvari koje niti srce niti dusa a kamoli jezik ne bih mogli iskrenije izjaviti... Ponekad mi je dosta bolnih osmijeha,pretvaranja i glume zeljela bih da mogu priznati sve…Znam cilj i zadatak jasno mi je sto moram naci i jednostavno napraviti… Vrijeme tako brzo prolazi kucno je i taj cas… Oprosti „majko“ ali vise ne vidim smisao ne znam kako da objasnim… Placem,smijem se,govorim i vristim, jos uvijek ne razumije… Da ga barem mogu probuditi… Noc ponovno polako odlazi u zaborav svaka misterija sada zavrsava, opet smo na pocetku… Mjesec odlazi na pocinak skupa sa svojim mracnim „potomcima“… cekajuci novu priliku. Ali kako mogu novi dan i priroda disati punim plucima dok istovremeno tajanstveno guse -„nas“… Ne treba meni sati razmisljanja da napisem ovih nekoliko recenica … Ma netreba mi ni deset minuta, jer to sam Ja… Ona ista Ja koja ti zadnjih nekoliko mjeseci uporno ostavlja tragove... „Very little is more worth our time than understanding the talent of Substance… A bee, a living bee, at the windowglass trying to get out, doomed, it can`t understand… My mortal half laughs… The code and the message are not the same… And what is an angel but a vampire in myself?“
>>>Restless<<<
I want to live like a tree, rooted in the soil, standing in a grove, breathing sun and moon and sky but the deeper I send my roots and the higher I spread my branches the more restless I feel... Restless like an October wind howling wet through dying leaves... Restless like a raging fire leaping through moonlight brush... Restless like a rolling river finding its way to the ocean. I look into the eyes of every human I can find and I see a shadow beneath the surface. Beneath the dull grey reflection of TV static and smoggy skies I see a submerged shape stirring in the deepest of waters. The water’s face is cold and the view is cluttered with algae but I catch a glimpse of motion at the edge of the sunken shadows where moonlight fades into midnight and no one else can see what lies dreaming in the dark. Other people gasp and run at the sight of such shifting shades but in my feverish fit of restlessness I dive into the deep to pursue them. Each pool seems so shallow when I stand by the shore on the surface. But when I delve into the depths I discover crystalline caverns criss-crossed with coursing currents like muddy clay veins speckled with diamonds channeling the blood of the Earth. Here in the deep thought becomes flesh. Every hope... every dream... every fear... every pain... swims these waters with the silken skin and shimmering eyes of a mermaid or the stinging tentacles and gleaming teeth of a monster.
Now that I’ve seen this world there’s no turning back. Even in the simplest of moments when I’m walking in silence or sitting in a room where no one is speaking I see sunken shades stirring just beneath the surface. Even when I close my eyes I can still feel them writhing in forgotten caves some struggling to the surface while others recoil from the light always locked in mortal combat unseen by most deciding the fates of all who fear to tread their icy waters. Life on the surface seems shallow and suffocating now that I’ve swum the depths and seen the sights of another world. Slumbering sea serpents and harrowed heroes stir beneath our feet awakened by every sight... every sound... every touch... that stirs the slightest sentiment within us. I see such stagnation on the surface and yet I know that in the depths in each of these moments something stirs in silence. I feel it stirring and I feel restless... always restless... in a world where the only creatures that truly stir have been chased into the shadows. Sometimes, on the surface even my own face falls cold and stagnant like the faces of so many ponds that surround me. But deep in my own waters I feel a colossal creature stirring and churning and burning in response to the calls of others and the fires of its own fever. And I am left forever restless until the shades silently stirring in the crystalline caverns of the Earth break through the surface so that the flesh of our dreams may sing for the sun and dance for the moon and breathe the fresh air of freedom...
>>That Sweet Sweet Family<<
Well here`s one story from a real life, I`m not able to say is it my life or not… It could be, but the truth is so far beyond… All in all I will write whole thing in first cheeks… The fact is that I don`t know how to write this post… Everyting is complicated now… There are too many questions and feelings inside my head and heart… It`s not that I`m lonely or somehing it`s just that I know who I was… and who I am now… My life was perfect, everything was like a dream… nothing less or nothing more… There will be people who will not understand this post… I`m helpless in that… But there are people who can read between my sentences and understand every secret or vice written phrase… This post is for my family… The only one… Our father is emperor, he`s the one who was always there to hold us and squezze when we`re been sad… we were companions in everything… And we still are! After all, we had something beautiful, I don`t know any other family who was surrounded with that strong feelings… It`s really amazing… But in same time very sad... Cause there was a boy, on the other side of a world who were devoid of those feelings… Our brother… More about it, next time… As I sad only love, love and love… Our uncle lived with us, what is so sweet cause he˙s been support in everything to our father and to us! It`s amazing how two adult brothers can live together and never invade in fight with each other… Every day of our lives has been filled with strong emotions… And even more… We loved our father ,there was no secrets between us, he was our daddy and our best friend… the only one who was able to understand us, and make our wishes come true! When we were scared… no matter because of what or who... our daddy was always there telling us that we don't have to be afraid, that we don't have to be terrified cause everything will be okay! Of course there were nights he wasn`t been at home... and we were fine, not scared at all. Why?? Because we`re never alone, we had each other and with that we almost possessed all… My sister was beautiful person full of happines and crazy ideas, I loved her very, very much… She`s irrepleceable… There`s just no way to be sad, angry or upset about anything when she`s around!... And of course she`s still crazy and perfect, and I still love her… She`s my brace and aliment… Well she`s just crazy enough for everything and that is only one of many reasons why I love her.. Our father and uncle were very proud on us… on our style of life… And we was so happy because we had someone like them… We really appreciate that… When we became adults, it was our daddy who find a sweet, sedulous and good husbands for us! He just knew that they will be perfect and that they will treat us just like himself… He loved them like his sons, like his own children... and of course treat them like that.. And uncle, oh uncle was honoured they`re in our family… they`re our husbands… We were perfect family.. Family from everyone`s dreams... Well this is it for now… And this story is not flam like none on my page.. I just had to say those few sentences…although they`re not like they seem to be… Maybe someone realize what is it all about… But I know only one person for sure that will catch up all of this! This Post is spiritual to Wolf, Chris, Rick, Trevor and my Nissa..
...Castle of the past...
...Sjene noći polako odlaze u zaborav,budi se potpuno sama u poznatome joj mjestu...ah,naravno sada ce sjeća bala,hotela,labirinta i prekrasne večeri provedene na identičnom mjestu...Još onako sneno ustala se te otišla do balkona da ponovno vidi jezero...Jezero koje joj se zauvijek urezalo u srce...Što radi tu sama?Kako je došla?...postavljala si je pitanja...Okrenuvši se ponovno prema krevetu na katedri je uočila poveći zahrđao ključ,uzela ga je u ruke,okrenula ga i vidjela ispisano ime...Crimson...nije joj bilo poznato,čiji je to ključ, možda ta osoba kojoj ključ pripada zna kako se našla tamo...Na brzinu se odjenula te izašla van iz hotela...bilo je prohladno...magla se protezala cijelom ulicom a kako još nije posve svanulo,uistinu je teško bilo vidjeti kamo ulice vode... tišina, muk, pustoš, nigdje nikoga, izgleda da svi još „spavaju“... Krenula je a da ni sama nije znala kamo to točno ide... nije joj bilo druge odlučila je ići od vrata do vrata provjeravajući imena stanovnika... kako mjesto nije baš naseljeno, za kratko vrijeme je uspjela provjeriti svaku kuću.. ništa, nema nijedna obitelj sa takvim imenom...samo, ostala joj je još jedna podulja ulica kojom nikada još nije koračala...nije imala izbora...krenula je...Nakon polusatnog hodanja napokon se izvukla iz magle...nemoguće,nije mogla vjerovati...bio je to stari,napušteni dvorac u kojemu je također bila...znači i on se nalazio na istome mjestu...pogledala je u ključ,zar je moguće?...ostatak puta je pretrčala,i sada je bila točno ispred vrata provjeravajući da li piše negdje ime...nije ništa pronašla...Uzela je ključ i polako ga gurnula u bravu...savršeno je odgovarao...okrenula ga je...Užasno glasan zvuk otključane brave odjeknuo je pustom dolinom...masovna vrata su se malo zaljuljala a zatim otvorila...Ušla je unutra,ništa se nije promijenilo od zadnjeg dolaska prašina, raspucali zidovi, suho cvijeće i ostatci namještaja još su se nalazili na istome mjestu...uz šaputanja i neobične zvukove dvorac je djelovalo ukletim... Zatvorila je vrata iza sebe i prvo otišla do slike...preplavili su je osjećaji,kako je tada samo lijepo bilo,željela bi vratiti sve to,željela bi da sve „to“ imaju ponovno...Petero ljudi i dalje joj se smješkalo sa slike onim istim zbunjujućim i tajanstvenim pogledom...nakon nekoliko trenutaka prisjećanja,vratila se u surovu stvarnost...na žalost...krenula je polako dalje istražujući prostorije u kojima prije nije bila...više-manje sobe su djelovale isto, nema ničega,sve je postalo prah...sve dok nije ušla u jednu omanju prostoriju koja je nekada vjerojatno bila knjižnica,jer knjige su još uvijek lijeno stajale poslagane na policama čekajući da ih netko uzme i počne čitati,ne dopuštajući tako da ih išta uništi, pa čak ni zub vremena... Pogledavši na pod vidjela je još jednu sliku,sagnula se i uzela ju u ruke...nešto nije bilo u redu...za razliku od slike iz predvorja koja je tako očuvana da bi čovjek pomislio da je jučer naslikana...ova je bila rasparana na više mjesta,izgužvana..jednom riječju uništena... stavila ju je na ostatak nekadašnjeg radnog stola te ju počela ravnati,naravno nikada više slika neće biti cijela ali sada je barem mogla razaznati što je na slici...još jedan portret...samo ovoga puta je bilo četiri člana obitelji koji su joj se iskreno smiješili bez onog osjećaja boli i pritiska...Ali gdje je peti član?...kako lijepo izgledaju,gledajući ih tako sretne svaki čovjek poželi da bude na njihovome mjestu...dulje je vrijeme tako razmišljajući promatrala portret,čak nije ni primijetila da joj je lice postalo slano kao more,od suza koje su joj se neprekidno slijevale niz lice...čula je iza sebe škripanje poda...okrenuvši se vidjela je osobu koju voli,zagrlila ga je kao nikada do sada...-Vidim da si pronašla sliku.Rekao joj je...-Da jesam,zašto mi ju nisi prvi puta pokazao,i zašto to ozbiljno lice,slika je lijepa,premda je uništena...što nije u redu?...-Nisam ti to tada želio reči,ali sada si to ionako sama pronašla...vrijeme je da znate... Okrenuo se prema polici te dohvatio knjigu u crnom kožnom uvezu,prelistao sve do polovice knjige te joj dao da pročita bilješku...bio je to dnevnik,pisalo je:„Chapter 247:I think I made a good decision.They`re really perfect for them,and finally for me.Just hope they can handle with our love,this way of love.I have to stop thinking.Everything will be just fine!.“...Pročitala si?-upitao ju je...da jesam...sjeo je pokraj nje na stol te ponovno prelistao dnevnik do idućeg poglavlja...evo čitaj :„Chapter 283:Something is wrong,I can feel it.Everytime I look at their eyes I see pain,suffer and prostrate.Why don`t they just tell me what`s wrong?“...nakon što je pročitala i to poglavlje dala mu je dnevnik u ruke a on ga je ponovno prelistao sve do samoga kraja i dao joj da čita :„Chapter 412:Everything is falling apart.How could I let this happen,this is all my mistake.Why did I let her ever married him?-But no I say yes.In fact I found him for her,and led him home.This is my fault and now I have to fix it.If anything happened to me I just want you all to know how much I love you.And how much I`m sorry. -please forgive me,for everything, love you...“..okrenula je stranicu,nije više ništa pisao tu je stao...Još uvijek nije znala oko čega se vodio spor..ovo nije bilo dovoljno da se cijela priča može posložiti...Jesi dobro?-upitao ju je,pretpostavljam da znaš čiji je to dnevnik,a sada je pravo vrijeme da ti ukratko kažem ostatak...Poglavlja se ustvari odnose većinom na Nicka i njegovu ženu,a dnevnik je očev... U početku se sve doimalo lijepo,bili su stvarno sretni a tada je nastala i slika u predvorju... premda Nick se ubrzo počeo nalaziti sa seoskim ološima i prostitutkama...Kući se vraćao pijan te zlostavljao svoju ženu, ostatak obitelji je to želio sakriti od oca ali on je bio sumnjao da nešto ne valja...ubrzo je sve saznao i izbacio ga iz kuće,ali s time se stvar još više pogoršala...Nick je taj koji je sve uništio...jednu večer se opet napio te svima ispričao dobro čuvanu obiteljsku tajnu,a vi znate koju...svi su znali...bili su uništeni...Otac to nije mogao durati,ne zbog sebe već zbog familije, smatrao se odgovornim za sve...Želio je to popraviti ali nije znao kako,bio je toliko bijesan na sebe da se nije mogao pogledati u ogledalo...Jednu večer obitelj nije bila zajedno u kući...ali kada su se ponovno okupili saznali su...da je Nick mrtav,netko ga je ubio...-Ali tko?-pitala ga je...Žao mi je ali to ti još ne mogu reči,možda jednom...Drugi ljudi su ga pronašli mrtvog a naravno glavni osumnjičeni bili su svi članovi familije Crimson...Ubrzo svi su bili mrtvi, ti „dobri ljudi“ koji nisu „griješili“ kao oni usmrtili su ih na najbrutalniji način...ali je ostalo prokletstvo,napravljeno iz činova ljubomore tih istih ljudi...koje govori da će se vratiti jednoga dana i imati ponovno ono što su imali...samo ovoga puta još ljepše i bez grešaka... ušutio je... Nije mogla vjerovati što je upravo čula,jadna obitelj,zašto ju jednostavno nisu mogli ostaviti na miru da živi u načinu ljubavi koju su si sami odabrali...kako je samo jedan čovjek uspio razoriti svu sreću i ponos...Suze su joj klizile jedna za drugom dok je bila u naručju voljenog muškarca i razmišljala o nepravdi...bol u prsima bivala je sve većom, toliko da je imala osjećaj da se guši..Željela je pročitati cijeli dnevnik,ali joj je dragi rekao da ga ostavi..da nema vremena za to...zora je svanula i vrijeme je bilo da krenu...Dok su skupa odlazili iz dvorca i dalje je razmišljala koliko boli, tame, patnje i strahova je dvorac zapamtio...nije se više ni čudila da su jezgra dvorca i zidine u raspadu...
...Everything By Few...
Last night I had some wicked dreams of bloodlust and desires... I walked the streets of darkness searching for you... I came upon a vampire with bright blue eyes... He gazed at me and whispered „I want to own your blood“... Come with me and you shall see I promise to be nice... Take my hand and follow me into my domain... Close your eyes... still your heart... and feel my love... I took his hand and followed him into the wicked night, he embraced me with such passion and gave me that first bite... The blood began to flow, so sticky and so sweet... The pleasure and the pain became my wicked little treat..."Darling drink from me!" I said... Take all that you can get from me... enjoy this bloody feast... Suddenly... I realized that I want taste his blood too...
You`re my life crush... I never dreamed that things would get this intense... We spoke for centuries, and finally decided to meet. You arrive to my heart... ready to approve everything what happened and what will be happen ... You lead me inside your house... and hold me close, lead me up the stairs to your bed where we lay down and talk... Apparently, you have everything planned...you stand up and light the candles at the foot of your bed...a nd then lay back down next to me... Placing your arms around me... but just like me you want more... you always seem to want more... You lay me down on your black sheets, moving ever so gently... removing every item of clothing from each of our bodies until we lay naked... pressing our bodies against each other...
All the stories are true and the legends are real... They exist, They`re here, They`re now... The night is their ally, the day is their enemy... They wear the darkness as it were their cloak... This castle's crypt is where they dwell... The casket is where they sleep... Your life is mortal, a mere second... Your cities are their hunting grounds... Your people are their prey... Your blood shall be their wine... They shall drink it fresh and warm from your veins... Their very being shall be your dread... Your terror shall be their pleasure... Your demise will be swift but not without pain... Your final vision of life shall be of their... Your only hope of salvation from behind your crucifix... You live in fear of even just the mere mention of their name. They`re cursed beings from other world... living in shadows... drinking blood of innocence... They`re vampires...
....savrseni pakao...
...Sve je pocelo tako savrseno... vec se je ponadala... mislila je da ce susret napokon proci normalno... ali ne, oni nikada ne mogu imati mira, nikada ne mogu biti sami... kud god da se okrenu, kamo god da kreneu.. vide sjene, osjete pokrete.. gotovo da cuju teske izdisaje, nekoga ili necega.. Jucer ga je dozivala, i potrosila svu energiju koju je danima skupljala... isplatilo se, vidjela ga je i sretna je zbog toga... ali zasto im svaki susret netko mora pokvariti,zasto?...dosao je po nju, i odveo ju daleko... gotovo u drugo vrijeme... pokazao joj stvari, pokazao joj istinu ,kako je nekada bilo... stajali su na hladnome.. sada vec duboko ispucanome podu.. oko njih kamen, ostatci nekadasnjeg luksuznog namjestaja, prasina... nitko tu ne zalazi... godinama se nitko nije priblizio odajama... na podu polupane vaze... cvijece se zbog zuba vremena moze mjeriti sa prasinom... samo slika, jos uvijek stoji... ocuvana, bez zrnca prasine ili ijedne ogrebotine... kao da je jucer naslikana... Ta lica tako mi poznato izgledahu.. kao da ih je negdje nekada vidjela, zar je? Da li je to moguce? -Onako ozarena, nasmijana i sretna lica zauvijek ce ostati zabiljezena na slici... glava kuce sjedi na stolici u ruci ponosno drzeci nekakav medaljon... Kceri stajahu odma do njega visoko podignute glave grlivsi svoje odabranike srca... tako glamurozno stajahu.. oni odjeveni u odijela a one u predivne duge haljine sa kosom visoko podignutom u pundu... i svaki je imao onaj posebni tajanstveni pogled, zbog kojeg se svatko upita koja se tajna krije iza vela... bilo kako bilo... najvaznije je da su bili sretni... Gledavsi oko sebe shvatila je da nista drugo,ama bas nista nije ostalo sacuvano osim zidova, i te slike... kako je slika ostala cijela... zasto nitko tu ne dolazi... ni on nije znao... tesko se rastati od necega uz sto te dusa toliko veze, zeljela je ostati i zauvijek gledati u taj savrseni prikaz ljubavi... ali zna morali su ici... premda cijelo ovo mjesto... poznaje li ga? -Ne zasto si ju tamo odveo... znas da ju sama osobnost "njega" proganja... smirio ju je... nakon svih ovih godina napokon je shvatila zasto ju je svaki puta obuzmala ona jeza... onaj strah... ili osijecaj kao da odlazi... oni ste ih trazili, to je bio znak... ali kako je ona to mogla znati... kako je ijedna od njih to mogla znati... ocito su bile malene kada se sve pocelo odvijati... toliko malene da je sada sve postalo navika pa nisu dalje ni trazile odgovor... sve bi dale da su znale da ih traze, da su znale da ih dozivaju i salju svoju energiju.. cak bi i namjerno radile ono zbog cega se ne osijecaju najbolje.. a sada, sada ju je odveo na to mjesto.. kako je lijepo, sve je tako tajnstveno, osijecala se kao da je na mjesecu.. a on s njom..
...One Hard Part Of Our Lifes...
Ogromno prostranstvo sakriveno u plaštu tame,krvavi putovi,staze posipane usitnjenom bodljikavom žicom,a mi bose...crvene ružine latice ostaju samo uspomena na nadu rasipajući se sada u prašinu krivnjom zuba vremena...obična gusjenica zatvara se sama u svoju čahuru sve dok se jednom ne pretvori u predivno biće,raširi svoja krila i odleti daleko..daleko od boli,usamljenosti i tjeskobe u duši...Prošla je zima,došlo je proljeće,ali i ono ce nestati nošeno vjetrom,doći će ljeto a leptir ce ostati leptir...letjeti će,boriti se protiv tame,grabežljivaca,kiše,grmljavine,uragana,suše i vatre...neće se predati...Sinoć su se dogodile neizbježne stvari...teško je,bol i tuga svakom pomisli na daljinu postaju veće,snažnije,neizdržive...Eh da ta noć na krilima uvijek donese odgovore...premda ne uvijek one koje očekujemo...Ponekad imam osjećaj da stojim točno na rubu ponora, gledam u njega potpuno prazna ne misleći ni na što...želja da se bacim u njega postaje sve veća i veća,tama me guta,srce više ne kuca jednako,zastaje,raspada se na dijelove,nemam zraka,gušim se a cijelo tijelo mi prožima rasparajuća bol...vrtlog prošlosti,sadašnjosti i budućnosti tjera me u isto vrijeme da zaboravim,odustanem ali opet da se nikada ne predam te visoko podignem glavu i dođem do cilja...odlučila sam...odlučila sam da vjerujem u budućnost...i ne,neću se predati...Ovo je bio posljednji udarac kojemu sam dopustila da dođe do mene,koji je oduzeo veliki dio mene i moje duše,nikada se više neće ponoviti...istina je što ljudi govore...što čovjeka ne ubije,ojača ga...tako i je...ne poričem ono što se dogodilo,ne pokušavam sakriti bol i bijes koji trenutno ruši sve oko mene,ali više ne patim...znam na čemu sam,što trenutno imam i što nemam,ali opet i ono što sada nemam daleko u svemiru je samo moje i ne dam to nikome,premda znam..jednom ću i to imati...
Nema razloga da u to ne vjerujemo,dokaze imamo a i spremne smo žrtvovati sve da to postignemo...Imamo jedna drugu i jedna drugoj smo najveća podrška,ne moramo sve postići na brzinu,ne moramo sutra odletjeti,nestati,zauvijek otići,ima vremena...kao što sam napisala trenutno smo bose ali ne osjećamo bol i baš takve proći ćemo kroz sve“medvjeđe“ zamke,podmetnute žice,staklo i žar...Ovaj dio posta odnosi se na moju seku i mene i zato moram naglasiti da je upravo sestra ta koja mi je sinoć pomogla da dokraja otvorim oći,ponovno mi je pomogla,ponovno mi je pružila ruku iz tame,maknula od ruba ponora i vratila u svjetlo..u nadu...puno joj dugujem...ali ona zna da sam za nju uvijek tu,spremna joj pomoći pa čak i svoju sreću žrtvovati za nju,napravit ću sve da joj se odužim i da joj pomognem kao što je ona pomogla meni...da sva tama ovoga svijeta sada padne na nas,i da ostanemo same...svejedno bi uspjele,jer smo takve,jer je naša vjera i moć veća i od neviđenog!Što si u životu zacrtamo,to i ostvarimo...put se je složio ispred nas,ogroman je,labirint,mačevi sijeku putove,napadaju nas sa svih strana,mrak je toliki da oči možemo ostaviti zatvorene i hodati...ali sve ćemo to proći na žmirećki...jer ništa,nitko i nikada nas neće zaustaviti...Nissa,you`re the best and I love you...
...Jezgra Zla...
U jezgri zla pociva On...svijetu i bicima koji u njemu prebivaju salje svoje zle signale...pokusavajuci unistiti i ovo malo ljubavi sto je ostalo...zasto sve mora biti tako komplicirano...voljela bih da je jednostavno...ali nije,i pomirila sam se s time...
Otvorila je oci,budeci se iz jedne nocne more i ulazeci u drugu...sve oko nje bilo je pusto,sruseno...sunce je nestalo a u krvavom mjesecu vidjele su se posljedice borbe...meka suza klizila joj je niz lice,srce je bilo pretrpano bolju..ocijecaj nemoci ubijao je njeno tijelo...Carol..Carol..iz daljine dopirao je drhtav glas njene prijateljice..dozivala ju je...osovila se na noge i u daljini vidjela Natalie,Nicka i Chrisa kako ubrzavaju svoje korake prilazeci joj sve blize...bila je tako sretna sto opet vidi najdraze ljude na svijetu..snazno je grlila svoju prijateljicu i dalje gledajuci u nistavilo oko sebe...pojavio se...dosao je po nas,treba nas,kao sto nam je bilo i sudjeno...u prekidima je objasnjavala Natalie...Carol je znala o kome je rijec,ali jos uvijek nije mogla vjerovati da se sve ostvarilo..do svakog detalja..skupa su pogledale zabrinutog Chrisa na kojemu se jasno vidjelo kako poskusava smisliti izlaz iz svega ovoga..zrak je proparala uzarena kugla..pala je pokraj njih i jasno im dala znak da je vrijeme za bijeg..poceli su trcati ni sami ne znajuci kamo..nije bilo nista..sve je nestalo..nisu imali zaklona..ali su i dalje imali jedni druge sto uistinu daje snagu...duboki,prodorni glas proparao im je usi dok su rijeci jasno upozoravale da moraju stati...stali su...okrenuli se i Carol i Natalie su jasno vidjele muskarca svojih nocnih mora!A sada je stajao ispred njih..u stvarnosti..gledajuci ih oci u oci..cure moje vrijeme je..rekao je..nisu zeljele pristati ni na sto,jasnim glasom su odgovorile kako mu nece pomoci i da si nadje nekoga drugoga..za sto god da ih treba..Zao glas sirio se cijelom povrsinom zemlje..sada jos sretniji i jos zlobnijeg pogleda upitao ih je dali su 100 posto sigurne da mu nece pomoci..svoj dugacki,stari,naborani prst usmjerio je u nesto sto Carol i Natalie nisu vidjele...okrenule su se i opazile kako mracne sluge,stoje iza njih spremne da svaki cas uzmu zivote ljudi koje vole!Nemaju izbora..moraju poci..moraju to napraviti...pristale su...Dugo su hodali,prolazili pokraj spaljenih stabala,srusenih domova i mrtvih tijela...Zaustavio se,stigli su do vjerojatno zadnje cijele zgrade na svijetu...usli su unutra,vrata su se zatvorila,sada vise nije bilo povratka!!Cijela kamena soba bila je natrpana kalezima, krizevima, pentagramima, hexagramima, stolovima za zrtvovanje, spravama za mucenje, a iz svih kutova dolazio je neugdan miris trulezi...okrenuo se prema njima,gurnuo im je pergament u ruke i natjerao da udruze snage te procitaju zapisane rijeci...nisu imale izbora...ili to ili ce oni umrijeti,razdvojit ce ih i vise se nikada nece vidjeti...pocele su citati..zgrada se tresla,sa stropa je padala prasina,On se je sada tako jako smijao da bilo gotovo nemoguce za izdrzati...procitale su...desno se poceo otvarati ponor bez kraja,mracne sjene su izlazile iz njega,odlazeci u nas vec ionako unisten svijet...mislile su da je sada sve gotovo...ali nije bilo,natjerao je njih 4 da skupa odu u ponor i procitaju jos jedan dio pergamenta...morali su...dok su ulazili kroz tijelo im je prolazio osijecaj kao da padaju s velike visine...stali su...pogledali oko sebe i vidjeli kako se nalaze u jos jednoj prostoriji...mracnoj prostoriji u kojoj je krvlju bilo ispisano ono sto i na pergamentu...osijecaj trulezi bio je nepodnosljiv...sada su znali i zasto...na sredini sobe nalazio se kameni,okrugli stol na kojemu se nalazilo mnostvo mrtvih ljudi...raspadali su se...tko zna koliko dugo su bili tu dolje...Iz visine zacule su glas koji im je jasno rekao kako je vrijeme da dovrse obred ili svoje zivote...da su mogle izabrale bi da umru...ali Chris i Nick su bili tu...hrabro su stajali sprmni umrijeti...za njih...ali nisu to mogle napraviti...da mogu zrtvovati samo sebe napravile bi to..ali ni u jednome zivotu vise ne zele zivjeti bez njih...pa su samo rasirile pergament i hrabro,misleci kako im je to posljednje sto ce napraviti,procitale tekst...sve je ostalo isto,i dalje je bilo tesko disati,tama se nije prosirila a oni su jos svi bili zivi...cudan zvuk...vrisak...krv na sve strane...muskarac koji ih je natjerao na sve bio je mrtav...nevidljiva sila dovukla ga je dolje i isisala njegov zivot...ostalo je samo prazna skoljka njegovog tijela...mrtvac koji je lezao preko svih trupla na stolu,pomaknuo se za koji centimetar...po izgledu propale koze bilo je nemoguce da je jos uvijek ziv...bio je lezao na trbuhu tako da su mu obje ruke padale dolje sa stola i lice mu se nije vidjelo...ponovno se pomaknuo...Carol je oprezno prisla,i htjela mu podici glavu da provjeri je li ziv...primila ga je za celavu glavu...sve se dogodilo u nekoliko neprimjetnih sekundi...njegova trula,propala ruka,s koje je koza visila izgledajuci kao da ce popucati i otpasti svakoga trena snazno je uhvatila njenu ruku...pokusala ju je izvuci...ali nije mogla...precvrsto ju je stisnuo...poceo se micati...podigao je glavu...i otvorio oci...nikada nisu vidjeli nesto toliko zlo...po sredini cela pa sve do polovice glave pruzao se ožiljak koji je poceo krvariti i bubriti...oci su mu bile potpuno crne sa zutim krugom u srediini...nosnica nije imao,samo dvije suplje duplje...a usta...kao zapecacena... pocela je vristati...Chris je prisao i uspio strgnuti njegovu ruku s njezine...opet krv...demon je drugom rukom primio bodez i ubo Chrisa sa strane u trbuh,Carol i Natalie su plakale..pitajuci se da li bi ipak bilo bolje da su se zrtvovale sebe?Nick je izvukao bodez iz Chrisa..Okrenuli su se prema Carol i Natalie i pokazali na vrata u dnu prostorije te poceli bjezati...Chris je krvario,Carol i Natalie su plakale a Nick je hrabro trazio izlaz iz nemoguce misije...pronasli su put iz zgrade...bili su vani...zrak je trebao biti svjeziji...ali nije...polako je i sam mjesec nestajao u tami..cudne mracne sile zatvarale su plavo nebo,pretvarajuci zemlju u potpunu tamu...zacuo se duboki glas iz zgrade...on je dolazio...skupljao je snagu...nemaju vremena moraju otici...moraju nestati odavde...moraju se sakriti...ispraviti napravljeno...sve mogu kada su zajedno...i napravit ce to...samo da ponovno otvore oci...
...Bloody Sisters...
Svijet je potpuno mracan..i napusten za mnoge duse..mnogi kroz svu patnju i bol prolaze potpuno sami,nema im tko pomoci,pruziti im ruku kada padaju duboko u ponor...osjecaju se potpuno ostavljenima,zaboravljenima kao da su potpuno sami na ovome bolnome svijetu..nikome danas nije lako,svi se zatvaraju u svoje skoljke i pokusavaju ostati u njima sve dok svi problemi ne nestanu..i onda u njima onako potpuno sami,puni boli u dusi ostavljaju da vrijeme lijeci rane...neke rane nikada nece zarasti...tesko je...istina...bol uistinu boli...ali i ljubav zna boljeti...ovaj svijet prepun je patnje,ljudi su sve cesce nesretni i izgubljeni,ne znaju sto rade...a jos su i potpuno sami...nemaju nikoga da im kaze ne brini se kroz sve cemo proci zajedno...
Ja na srecu imam..svoju sestru..ponosim se njome jer ona mi u ovome mom bijednom,malome zivotu znaci mnogo..crni dani me proganjaju,prolazim kroz teske krize ali ona je uvijek tu,pokraj mene spremna pruziti mi ruku i nikada me ne ostaviti samu...u ovom kratkom razdoblju nasega zivota prosle smo zajedno kroz mnostvo crnih, depresivnih i abnormalnih dana...svega je bilo,od patnje,razocaranja,suza,smijeha,zabava,losih uspomena pa sve do crnih misli i pada u ponor bez kraja...da mogu jos milijun puta birati koga zelim uz sebe u iducem zivotu opet bi odabrala nju...bez nje ne bih bila ovo sto jesam,ne bih na jedan nacin bila potpuna,tko zna mozda nebih postojala...nitko drugi ne bi ju mogao zamijeniti, nitko me drugi ne bi mogao spasiti od odustajanja!Ona je jedina osoba na svijetu kojoj bi svoju dusu dala u ruke, jer joj vjerujem.Zajedno smo jedna cjelina,imamo zivotne planove koje cemo ostvariti pod svaku cijenu..nije vazno kroz sto jos sve moramo proci niti koliko zrtava oko nas mora biti..koliko moramo zrtvovati same sebe..vazno je da imamo jedna drugu i to je dovoljno da mozemo postici sve sto pozelimo...put do cilja u dvoje uvijek je laksi...znam da skupa mozemo postici ovo sto smo naumile...mozemo otici,pronaci svoju srecu negdije daleko, sve mozemo kada smo zajedno..
...Otac iz Pakla...
Bio je tmuran,kišovit dan,zrak je bio uzasno težak....nebo nije bilo plave,nego crne boje,izgledalo je kao da ce svaki tren cijeli svijet nestati u krugu tame...Nije joj to bilo važno,niti joj je stvaralo neki poveći problem glavno da je ona bila u gradu sa društvom i dobro se zabavljala...ali svakoj zabavi jednom mora doci kraj...pozvala je taxi i skupa sa prijateljicom sjela u njega dok je kisa vani sve vise i jace padala...mičući mokru kosu sa lica,pogledala je u ogledalo i pomislila kako joj je vozac od nekuda poznat..ali se jednostavno nije mogla sjetiti odakle...gledajuci van kroz prozor razmisljala je gdje je vidjela to lice...jednostavno se nije mogla sjetiti a i kako se priblizavala kuci prestala je razmisljati o tome...auto je stao...skupa sa prijateljicom izasla je van,i krenula prema kuci..nije mogla da se ne okrene..okrenula se i vidjela je tog nepozatog muskarca kako takodjer izlazi iz auta i nalazi se s jos jednim covjekom...zanimalo ju je o cemu razgovaraju pa se odsuljala i sakrila iza obliznjeg drveta...negdje u blizini cula se munja kako para nebo...kisa je pre glasno padala da bi uspjela sve cuti....jedino je znala da se spominje obliznja crkva i nekakva ceremonija..pokusala se jos malo pribliziti ali vozac je tada podigao pogled..vidio ju i samo joj rekao..slobodno dodji,ali istina je da ce dvije prezivjeti a treca ce mozda morati umrijeti...nije razumijela o cemu se radi,samo ga je pogledala i rekla mu da se htjela zahvaliti na voznji...otisla je kuci,tamo je razmisljala o stvarima koje je cula,povjerila se sestri i zajedno su odlucile da ce sutra otici provjeriti o cemu se radi...mozda ipak nisu trebale...Sutradan predvecer obukle su svoju omiljenu crnu odijecu,nasminkale se,povele prijateljicu i otisle pred staru crkvu...nije bilo nikoga...vrijeme je prolazilo,one su cekale,a noc je polako pocela obavijati zemlju...vec im je bilo dosadilo cekati pa su odlucile krenuti kuci,ali cim su krenule vidjele su iz daljine kako dolazi mnogo auta pa su se sklonile u stranu...sve i jedan auto spustio se dolje u provaliju kod stare crkve...nisu mogle vjerovati...put do crkve bio je toliko strman da nije bilo nikakve sanse da se i jedan auto koji se spusti dolje ikada vise vrati na cestu,a isto tako nije bilo sigurno ni dali se sam čovjek moze gore popeti...sestre su se njemo pogledale,nagovorile prijateljicu da pode s njima i polako se krenule spustati u provaliju...dolje je bio mrkli mrak...kad su se napokon spustile,sakrile su se i promatrale ljude koji su iz auta vadili baklje te ih jednu za drugom palili...tracci svjetala od baklji polako su otkrivali rusevine stare crkve...ocito je bilo da se nesto sprema,ali sto to nijedna nije znala...jer stara polu raspadnuta crkva nikome ne moze biti od pomoci...nakon sto su sve baklje koje su imali zapalili ljudi su polako krenuli unutra...sestre su odlucile da idu i one,a prijateljica je isla s njima,bila je preplasena ali je ipak krenula s njima...drugi ljudi su ih vidjeli kako dolaze ali nisu obracali paznju...kad su usle u crkvu docekalo ih je iznenadenje...iznutra crkva je potpuno bila ocuvana,bez ijedne krhotine ili znaka da joj se nekada davno nesto dogodilo...nije im to bilo jasno jer ljudi vec godinama i godinama nisu isli unutra...njihovo razmisljanje prekinuo je svecenik koji je laganim korakom prilazio oltaru...okrenuo se prema ljudima,i pogledao tocno u njih...bio je to vozac...osmijeh mu se sirio preko cijelog lica dok je polako zaobilazio oltar i kretao prema njima...cule su kako se ulazna vrata iza njih zatvaraju...dosao je do njih,pogledao sestre,nasmijesio im se i rekao ima hvala sto ste ju dovele...nekoliko ljudi primilo je njihovu prijateljicu i odvelo ju naprijed do oltara...nisu znale sto se dogadja,niti zasto velecasnik ili tko god on bio stalno s osmijehom gleda u njih...ne nisu znale,sve dok im nije rekao hvala jos jednom kceri moje...prijeteljicu su negdje odveli,vise ju nisu kasnije vidjele a njihov tzv.otac nije odrzao misu..vec je na sve prozore navukao crne zastore i napravio crnomagijski obred otvaranja devetih vrata..obje su samo stajale i pocele osijecati kako i njih obuzima mracna strana..kako uzivaju u svemu ovome..kako su iznutra sretne sto se sve to dogadja..ali znale su da to nije u redu,pa su se bezuspjesno pokusavale oduprijeti tome...S desne strane otvorila se ogromna crna rupa iz koje su dolazili cudni trodimenzionalni glasovi..parali su njihove usi..kada su napokon mogle opet pogledati u Oca vidjele su da se ispred njega na stolu nalazi njihova prijateljica...vristala je a on je nemilosrdno rezao kojekakve znakove njoj po rukama i skupljao krv koja je na sve strane kapala u kalez..pitale su se sto su to napravile..okrenule su se,htjele su pobjeci iz crkve ali vrata kroz koja su usla vise nisu postojala..iza njih je bio samo visoki,potamnjeli zid..pocele su vristati,dotrcale su do oltara i preklinjale oca da prekine uzmati njenu krv...ali bilo je kasno...prijeteljicino tijelo bilo je krvavo,ispijeno,potpuno prazno i zauvijek hladno...umrla je...Kleknule su obje na pod i pocele vikati,vristati pitajuci ga zasto je to napravio...prisao im je,rekao kako za sve postoji rjesenje i da jos uvijek stvari mogu biti kao sto su trebale biti...s nevjericom su ga pogledale...primio ih je i pomogao im da se osove natrag na noge...pokazao im je rukom na ogromnu tamnu rupu iz koje su jos uvijek dopirali glasovi...otidite unutra,bez straha,i donesite mi prvu crvenu grancicu zreloga ploda na koju naletite,nemojte prestati vjerovati u mene i vratite se natrag..uspijete li sve ce biti kao nekada..nisu se dvoumile sada su bile spremne na sve samo da isprave pogresku koju su napravile..primile su se cvrsto za ruke i zakoracile u tamu..svuda oko njih culo se vristanje,bol,patnja,u daljini vidjele su vatru kako gori i jos naizgled zive ljude u njoj...nisu se namjeravale predati,u sebi su stalno ponavljale kako moraju vjerovati...okrenule su se pogledale u mracnu zemlju i ugledale grancicu sa crvenim,zrelim vocem...sagnule su se,uzele ga,bilo je vruce,ponovno se okrenule i pocele se brzim korakom vracati...uspjele su,izasle su iz tame,pruzile su mu grancicu i istoga trena se onesvijestile....jaka svijetlost parala je njihove oci..probudile su se,ispred njih je stajao Otac koji je sada imao drukciji osmijeh na licu,nekako dobar i pun topline...pruzio im je ponovno ruku..i one su ju ponovno primile,ustale su se i vidjele kako prijateljica trci prema njima ziva.zdrava i sretnija nego ikada prije,uspjele ste rekao im je..i sada je nakon toliko stoljeca,sve kako je ispocetka moralo biti...ponosan sam otac...volim vas kceri moje...
>>Krvava Proslost<<
...Tama...sama i potpuno ostavljena...stajala je sakrivena u sjeni,gledajuci svoju vlastitu nocnu moru...Nije se mogla pomaknuti,cijelo tijelo bilo joj je potpuno paralizirano osjecaj nemoci prolazio je njenim cijelim bicem...sto se vise odupirala i pokusavala se izvuci iz situacije u kojoj se nasla,omca se samo sve vise stezala oko njenoga vrata...Promatrajuci svoje bez životno tijelo kako se uzdize iznad prijestolja,pomislila je kako je sve gotovo,kako je svakoj patnji sada dosao kraj,a onda...jak udarac u grudima i nastade tama...otvori svoje oci i nadje se u tijelu koje sada vise nije bilo bez zivotno,ni paralizirano ali zato je sada cijelim bicem osijecalo rasparajucu bol!Vristanje je odzvanjalo kroz cijelu dvoranu,ali nikoga nije bilo...tama ju je obavijala,postajala sve vecom i vecom iznad nje iz tame izlaze dvije ogromne,duge,gotovo propale modre ruke koje su ju zgrabile svom snagom i pokusavale uvuci sa sobom natrag u tamu...vukle su ju i vukle...natezale...krv joj je izlazila iz rana raspucale koze...i dalje se je borila...nije zeljela odustati...Cijela dvorana pocela se tresti,kalezi,tanjuri,slike sve je padalo,sve je pucalo...Skupila je snagu otrgnula se iz stiska propalih ruku i pocela bjezati van iz dvorane,prvo kroz sobe a onda kroz ogromne zavojite stube...vristala je iz sveg glasa i uporno dozivala pomoc a kao odgovor je dobila samo svoju jeku,koja je samo pokazala da se sama nalazi u tom paklu,potpuno sama...Onako sva krvava i prestrasena otrcala je do ulaznih vrata,pokusa izaci van kad vrata zakljucana,a kljuca nigdje...cijela kuca je podrhtavala,tama se opet priblizavala,zadnja sansa joj je bila da pokusa razbiti prozor.Sa obliznjeg ormarica zgrabila je keramicku vazu i svom snagom bacila ju u prozor...nista se nije dogodilo...prozor je ostao potpuno neostecen,jedina sanas bila je da ga razbije netko izvana,ali nema nikoga...Gubila je nadu,vise se nije mogla boriti razmisljala je da se jednostavno preda i zavrsi svoju patnju...sjela je dolje pod vrata,gledala u svoje krvave ruke i pocela plakati...nema izlaza,mislila je,najbolje da se odma predam,govorila je samoj sebi kroz suze koje su se mijesale sa krvlju...U lijevom kutu hodnika ponovno se pocela skupljati tama,ljigave ruke ponovno su se pokusavale probiti do nje,zeljele su ju uzeti...
Zaculo se glasno lomljenje prozora...staklo je padalalo po njenim nogama rasprsujuci se svuda uokolo...onako izmorena skupila je snage da pogleda van,vani je stajao muskarac kojeg voli najvise na svijetu,hrabro joj se smjeskajuci i pokusavajuci uci u hodnik da joj pomogne!Uspio je,usao je unutra...ona se ponadala kako je njen pakao upravo zavrsio...ali nakon sto je ljubav njenog zivota usla unutra iz tame je izasla hrpa ogledala,poredala se u krug oko nje i njega zarobila unutra...ruke su ju i dalje pokusavale dohvatiti...iz svakog ogledala dopirao je njegov glas,ohrabrivao ju je,rekao joj kako samo mora odabrati pravo ogledalo da razbiju kletvu i da mogu zajedno otici kuci...volim te i vjerujem u tebe,znam da ces uspjeti prepoznati pravoga mene,mene u kojemu se dusa jos uvijek nalazi,kojemu tijelo nije samo prazna skoljka...okretala se je u krug,promatrajuci potpuno ista lica,i dalje ju je ohrabrivao...stala je,zazmirila i pustila da ju energija vodi do ispravnog odgovora..dotaknula je ledenu i glatku povrsinu ogledala,otvorila je oci...sva ogledala su nestala,on je stajao ispred nje i dalje ju gledajuci svojim kristalno plavim ocima...Pocela je plakati od srece,zagrio ju je utjesio...i skupa su izasli van iz hodnika...trcali su jedno vrijeme pokusavajuci se sto dalje maknuti od dvorca...kada su dovoljno daleko otisli,stali su,okrenuli se i gledali kako cijeli dvorac obavijen tamom i plesnivim rukama propada u zemlju...Sada sve to vise nije vazno,ona je ziva,on je s njom,skupa su se okrenuli..krenuli dalje i pospremili cijelo sjecanje u proslost koja se vise nece ponoviti...
..Story About Real Silent Hill..
1981.godine u Centraliji je zivjelo priblizno 1,000 stanovnika,a sada se ta populacija smanjila na samo 11 stanovnika!-Dobro ste procitali samo 11 stanovnika!Posljedica toga je rudnik u blizini opcine koji vec 40 godina bez prestanka gori ispod grada.Cijela situacija je zapocela kada je baceno zapaljeno smece u okno napustenog rudnika 1962. godine.Vatra se rasirila po cijelom rudniku ublizini opcine.Nekoliko puta su pokusali bezuspijesno ugasiti vatru,koja i dan danas gori,na sto su potroseni milijuni dolara. Taj problem stanovnike i nije toliko smetao sve dok se potkraj 70`ih nije dogodio niz nesreca ukljucujuci i pojavljivanje ogromnih pukotina u zemlji koje su bile duboke i do nekoliko stotina metara.1984. kongres osigurava preko 40 milijuna dolara za preseljenja i vecina stanovnika se preselilo u blizinu Ashlanda.
Svejedno nekoliko obitelji je odlucilo ostati,i oni jos uvijek tamo zive,unatoc cinjenici da je vlada Pennsylvanije odlucila da se sve zgrade koje se nalaze u blizini opcine moraju ponistiti.Tako da je 11 stanovnika ukljucujuci i 89-to godisnju gradolnacelnicu Lamar Mervine odbijalo otici opravdavajuci se rijecima „Meni se ovdije svida“.
Centralia's Mine Fire History
Centralia - Columbia County, Pennsylvania - The fire was started in a garbage dump over an open coal seam in May of 1962. The fire was reported and seemed to be quenched at the time, but actually continued underground. There are many additional versions of the original cause but the garbage pit and the date are probably right. First bid to extinguish the fire was $175.In July of 1962, the Department of Environmental Resources started to monitor the fire. Boreholes were drilled to check to extent and the temperature of the fire. Some thought they also provided an natural draft which helped combustion. Gas monitors were also installed in most homes in the area above the hottest fire (the impact area).On May 22, 1969 the first three families were moved from Centralia. A trench was dug north of the Odd Fellows Cemetery where fly ash and clay seals were used in am attempt to put out the fire. According to Tony Gaughan (quoted in "Slow Burn"), if the trench had been dug in three shifts per day instead of one and if they had worked through the Labor Day holiday, the fire would have been contained. He said the project was $50,000 short of completion.In 1980, the U.S. Bureau of Mines "Red Book" said, "The Centralia mine fire has not been extinguished and has not been controlled." In the year twenty-seven more families were moved at a price that was comparatively less than later buy-outs.On February 14, 1981, the ground collapsed under Todd Domboski. A hole about 4 feet in diameter and roughly 150 feet deep had opened under him. He clung to exposed tree roots and was pulled to safety by his cousin. The heat or the carbon monoxide in the breach would have been sufficient to kill him instantly if he had gone just a little deeper. This incident provoked the first national media attention.By 1983, the government said the fire was advancing on three or four fronts. Proposed trenching of the area might cost as much as $660 million with no guarantee of success. One of the larger trenches would have bisected the town roughly from east to west. A government buy-out was proposed instead of the trenching and there was a referendum held. The homeowners voted to accept the buy-out 345 to 200. Only those whose names were on the deeds could vote. From 1962 to 1984, $7 million had been spent. In November of 1983, $42 million was voted for the buy-out.In 1983, there was fire under about 350 surface acres. By 1991, this area had been increased by about three-quarters. Worst case scenario would be about 3700 acres and possibly a hundred years. Finally 26 homes along Route 61 west of town were bought in April of 1991. There were no further plans to fight the fire. The population of Centralia as of 4/18/97 was 44 people and has dwindled since. There are just a few scattered homes today remaining in the town along with the borough hall. The Commonwealth of Pennsylvania owns the remaining homes. The monetary value of each property is in escrow or tied up in the legal system. Until the remaining people move, the future of this town is unknown. The State is being very lenient at this time. The State owns the homes but the remaining people are still paying the property taxes on the houses.
...Centralia Today...
Danas da krenete u Centraliju ne bih odma ni skuzili da ste usli u nju.Samo nekoliko neobicnih domova jos uvijek postoji. Vecina kuca na kraju je ipak porusano vladinom odlukom..ostavljajuci iza sebe samo resetke na cestana koje ne vode nikamo..ostavljajuci iza sebe sablasne dijelove kuca u kojima su nekad zivjele obitelji!U nekoliko slucajeva jedini dokaz da je na tom mjestu netko prije zivio su prerezane zice na stupovima koji su prije obiteljima osiguravale struju!Centralija je nekada bila dom 1,000 stanovnika. Obitelji,susjedstva,prijatelji i rodbina izgradili su ovu malenu zajednicu.Kroz cijeli grad su se mogle pronaci crkve,i zgrade.
Ovo je Centralija danas,svi domovi,crkve,zgrade i strukture su unistene.Sve sto je ostalo su resetke na cestama i ulazima nekadasnjih domova.Nekoliko kuca i zgrada jos uvijek postoji! Uz tih par kuca i zgrada postoji jos samo groblje koje je udaljeno od vrucine pravog „podzemnog pakla“.Ova slika je slikana,upravo u blizini rudnika...zauvijek goreceg rudnika...
>>Final Breath<<
Stars…twisting, burning in the abyss…the lights of a carousel alone in the night. Through the haze, the mist and sorrow a stray child drifted, knife in bloodstained hands.Why here? Why now? An empty sound filling the air, calling the child onward.Horses prancing upon the carousel, the hymn resounding in the depths.Familiar, yet forgotten and forlorn, the lights of a carnival cast shadows in the darkness.They dance beneath the empty moon, faces empty, without eyes.Come closer child. Do not be afraid. Smiling back with crimson lips, inviting to play…A scream. A cry. Flesh ripping from bone, rolled upon greedy tongues.Tears flow as a river, steps thundering in the dark, a world of horrid pleasures flashing before innocent eyes.Beasts dance, impaled upon gored pikes of a spinning cage. Writhing in ecstasy, sweet sweet rapture overcomes.Pale bodies plunge into one another, thrusting, splayed wide. The master swells, harder, deeper, its hunger not yet sated. It beckons. It beckons. Come Child. Come.Run; climb high, far and away from this place.There is no escape... Blades dance in the air, shrill song piercing flesh and ear. Submit. You have no choice.White innocence stained in crimson. Bloodstained hands grasp for life.Reaching higher, farther, away from the pain.It all falls away, bleeding knees scraping upon grated steel. The child cries in respite. The song fades, the spiral of chaos coming to its close. SilenceDarkness enshrouds, oppressive and absolute.No substance to this air, no meaning to this world. All is empty and forlorn.Bleeding light is cast upon peaks of crimson, paths streaming into darkness, into the heart, the origin…Steps echo upon a trembling path, a river of tears, a song of sorrows. Grating steel upon screeching iron.It is coming closer. It is coming closer.It is here... A choked cry, a final draw of breath.Impact.Bones shatter, flesh rips, bodies rupture. Everything falls away...
"New Dark World"
The atmosphere seemed to change as I began to drift into sleep.It had been months since my last good night’s sleep, but with the dreams I had been having it was hard to sleep. I tried to fight it, but the sleep overtook me. My mind drifted fast asleep, and it felt like I slept an eternity. When I finally awoke, I was buried under a pile of rubble. I stood up and threw the debris off of my body. “How long was I asleep?” I asked myself, “And what happened to the house?” All around me was what was left of the home..... a barren, lifeless wasteland of debris.I slowly began to tour through the ruins, only to find absolutely nothing around.“What could have happened here?!I decided to leave the ruined house and try to get through the city. All over the place were but mere fragments of what was once there. I still could not comprehend what had happened. As I reached the edge I gazed out upon the desolate rubble that was once the city. All buildings, homes, schools, churches...... all were destroyed. I looked skyward and saw a dozen balls of flame streaked across the blood-red sky. Soon, I came upon the center of the ruined city.Where the city hall had been, there was a strange tower. It was colored as black as the midnight sky,It was etched with strange symbols that resembled sideways hourglasses. The tower had many strange prominences that seemed to be spikes coming out of it.....not only the tower but the whole world was resonating with dark, unholy energy.....
...Silent Hill...
Silent Hill is a quiet little town
We all sure hope you'll come around
Nightmares and horrors know no bounds
in the town that never sleeps.
Here, the dead will rise and cry
Hellish creatures roam and refuse to die
And the Heavans can do nothing but sigh
in the town where shadows creep.
The blood runs freely down the walls
Dirty handprints stain the halls
The whispers...Do you hear the ghosts' calls
in the town where your lost soul is up for keeps?
Silent Hill is a place where nightmares come true
Where your sins will be judged through and through
Where your soul and ego will be beaten black and blue
in the town where angels weep.
Don't blink now, here comes the night
Where they want to kill you with fright
Keep your eyes closed to block out the sights
in the town that never sleeps...
...4 ever together...
...Taj dan bio je poseban,napokon su uspjele ostvariti svoj san, njihov prvi koncert je trebao biti održan!Sretne i ushićene ali bez imalo treme stale su na blještavu pozornicu i počele pjevati svoje najdraže pjesme.Po licima publike moglo se razaznati da su svi oduševljeni načinom i glasovima te dvije prijateljice kojima su dva glasa bila jedna cjelina!Nakon prvih sat vremena provedenog među publikom,odlučile su uzeti predah i otišle u obližnji motel.U sobi su zapalile cigaretu,pile kavu i smišljale sto ce obuci za drugi dio koncerta komentirajući ozarena lica publike.Netko je pokucao na vrata.Misleći kako je to Stjepan samo su doviknule vrata su otvorena i nastavile razgovarati.Ali ne to nije bio on,bili su to Nick i Chris,muškarci koji su potpuno uspjeli ukrasti izmucena srca tih djevojaka...dugo ih nisu bile vidjele i sada se bas pojave za njihov koncert,stvari nisu mogle biti bolje!Natalie i Carol su bile potpuno iznenađene,ali i sretne sto ih napokon vide,Carol ih je upitala sto tu rade?-Nick je tada napokon skinuo pogled sa Natalie i rekao da nema sada vremena za objašnjavanje i kako je vrijeme da pođu.U tom trenu nijedna od njih nije znala kamo to idu ali su spremno prihvatile njihove ispružene ruke i krenule sa njima..Nakon dulje vožnje stigli su u neki veliki hotel koji Natalie i Carol nije bio poznat.Nick je rekao cure dobro došle u nama najmiliji i najmračniji kutak, tu provodimo vrijeme misleći na vas,prišao bliže Natalie poljubio ju i odveo u zatamnjeni kutak da mogu u miru nadoknaditi izgubljeno vrijeme i razgovarati.Carol je htjela poći za Natalie jer ju iz nekog razloga nije željela ostaviti samu sa Nickom,ali Chris ju je primio za ruku obećao joj da je Natalie sada na sigurnome,kako se ne mora brinuti za nju i odveo ju na balkon.. Sa balkona se širio predivan pogled nekog grada (sama svijetla zgrada i zvijezde),neko vrijeme oboje su šutjeli a onda je Chris počeo .. sigurno se pitaš zašto nas toliko dugo nije bilo , volio bih da ti mogu to sve objasniti ali za sada ta tamna strana ne poznanstva ostaje samo san. Ne osjećaš se samo ti izgubljenom,svi se tako osijecamo i svi bi voljeli da upravo ovo zauvijek bude nasa stvarnost..ali ono sto osjećaš ti i tvoja prijateljica,osijecamo i Nick i ja..Sve bi napravili da skupa možemo dijeliti tamu,ali kako za sve treba vremena tako i za to .. ubrzo ćemo dobiti odgovore na sve!Carol je bila potpuno potresena riječima koje je rekao,u sebi je mislila da sanja ali opet je znala kako je potpuno budna i da cijelim svojim bićem stoji na balkonu i gleda u osobu koju voli.Da je morala umrijeti toga trena,smrt bi joj bila draga...da je barem uspjela zaustaviti vrijeme... Da prekine nastalu šutnju Carol je rekla da zvijezde noćas predivno blistaju, Chris se nasmiješio i rekao kako ih on obožava promatrati...Kako obožava tamno nebo i samo pokoji tračak svijetla koje predstavlja cistu nadu.Znaš Nick i ja cesto navečer dođemo tu na obližnje mjesto,promatramo zvijezde i pitamo se da li i vi gledate u te iste zvijezde koje mi gledamo..Dođi da ti pokažem to mjesto.Vodio ju je tako kroz labirint od živice sve do cilja. To je bio prizor!Stvarno prelijepo..nalazili su se na vrhu velike stijene,ispred njih se pružalo ogromno jezero koje je zbog noći bilo posve crne boje.. skroz u daljini mogli su se vidjeti tračci svjetala iz grada...a iznad njih cijelo nebo posuto zvijezdama,koje su se oslikavale po vodi i bivale još ljepšima!Carol je zastao dah, zapanjujuće,rekla je...-Da je,to je najljepše mjesto na svijetu i Nick i ja puno dugujemo tom jezeru...Toluca Lake nam daje snagu za borbu i život!Carol je zanijemila ko nikada do sada...mjesto ju je potpuno začaralo,nastavila je gledati u zvijezde i vrijeme je prolazilo!Nakon nekog vremena počela se tresti od hladnoće i Chris joj je odmah dao svoj sako.. par sekundi su se gledali a onda se poljubili...Chris je rekao:“ove usne nisam osjetio već par večeri“.Mislim da je vrijeme da se vratimo u hotel,odgovorila je Carol!Kad su došli natrag u dvoranu Carol je vidjela Natalie i Nicka kako zagrljeni plešu na pjesmu Room Of Angels koja je upravo bila svirala..ostali su potpuno sami u dvorani,ostatak ljudi davno je otišao doma a pjesma je svirala samo za njih,na licima im je isijavala ljubav,a usne govorile istu priču..Ostatak price slijedi...
Facts about dreams...
Snovi mogu stvarno biti predivni i tajanstveni ali sto napraviti kad se sva ta tajanstvenost pretvori u cistu stravu?
Kroz svaki san dobivamo poruke o stvarima kojih u javi jos nismo ni svjesni!Prema Paganskoj mitologiji nocne more su uvijek nemilosrdne i strasne...a ja mislim da su kompletnu sliku o snovima preuvelicali,mislim da nikoga ne bi trebali muciti ni oni lijepi ni oni ruzni snovi,jer se na kraju krajeva svaki san posebno moze protumaciti i obicno ne znaci uvijek ono o cemu se sanjalo...Ali jeste li ikada imali iskustvo da se u sred noci probudite zato sto osijecate cudnu vrstu prisutnosti pokraj sebe,prisutstvo zbog kojeg vam se cini da vas netko nemilosrdno promatra cijelo vrijeme i to sve dok se ti nemozes ni pomaknuti ni zastititi jer se tvoje tijelo osijeca potpuno paralizirano??-Eh pa kad vam se to dogodi shvatit cete da su obicni snovi vas mali,izgubljenih ljudi koji mislite da je mora ako vas naganja kosilica . . macji kasalj!!!Pa opet ako postoji netko tko ima ovakvih problema..neka mi se slobodno javi jer seka i ja takve stvari prozivljavamo vec 19 godina...Sve u svemu ostavljam ovog puta mali trag iza sebe . . . svako sastajanje je dobro proslo,sve sto se cini kao san nije san,mi smo svoje oci otvorile i sada razumijemo,hvala sto si nas pronasao... by:twisted sisters
Putovanje u drugu dimenziju
Sada cu za pocetak samo objasniti sto je to druga dimenzija,da ju ljudi prihvate bez straha i da ne misle da postoji samo ono sto vide golim okom . . Kako rekoh pokusat cu objasniti . . sad skuzili vi ili ne . .
Pojam druge dimenzije okruzuje nas vec stoljecima samo je vrlo malen broj ljudi koji su sposobni primjetiti to!Smrt preuzima sasvim drugo znacenje ako shvatimo da je to samo premjestaj u drugu dimenziju ili mjesto postojanja.Ucenjem i vjezbanjem astralnih projekcija mozemo saznati hrpu novih stvari o sebi,svom proslom zivotu,sadasnjosti i naravno buducnosti! (Znam da ce uz mene,moju seku,nase ljubavi i ostatka clanica elemenata vrlo malo ljudi shvatiti o cemu pisem,ali bas me briga!...ako zelite razumijeti onda naucite citati izmedu redova...a ako niste sposobni ne znam sta radite ovdje!!!) Sad da nastavim . . . Cijela ova situacija nas vodi na put k istini da su nasa fizicka tijela samo dio pustolovine a postoji toliko pustolovina i dimenzija koje treba otkriti!Logicki gledano i zemlja je isto samo jedna dimenzija.Ali postoje i druge sfere za koje svaki poremeceni manijak najcesce misli da se nalazi iznad nas ili ispod nas..mislim osvijestite se, sferu ne mozemo podijeliti,ona ne moze biti samo gore ili samo dolje,ona se cijelo vrijeme nalazi svuda oko nas!!S vjezbanjem astralnih projekcija moze se isprobati „out of body“ iskustvo...Eh oni koji su to kao seka i ja uspijeli znaju da je to potpuni odlazak u tu tajanstvenu drugu dimenziju!Samo nisu svi rodeni s tim darom,i ne znaju se svi sluziti svojim astralnim tjelima!(jadnici) Oni koji su za to ipak sposobni znaju da astralna tijela imaju dosta povlastica,a ovo su samo neke:tijela nisu vezana za gravitaciju,mozemo letjeti ako zelimo ili pak otici u svemir,a za to vrijeme nase astrano tijelo nitko ne moze ozlijediti!-Dobra prednost .. ha?? U svako vrijeme mozes se naci negdje daleko u svemiru s osobom koju toliko cijenis i postujes...postajes vladar svojih zelja i snova... P.S. A seka,ja i vi (znate na koga mislim) to jako dobro znamo... Svaka komunikacija se ostvari,drugim rjecima mozemo koristiti telepatiju... a za one koji su poremeceni i dalje ne razumiju na sta mislim posebno cu objasniti...u toj dimenziji nije potrebno otvarati usta da bi te druga osoba mogla razumjeti,dovoljna je samo jaka misao ili odvazan pogled da se komunikacija ostvari.Za kraj:svatko moze dozivjeti astralnu projekciju,i to dok spava..Razmislite malo o ovome! . . . Posvetite paznju malo na svoje snove i pronaci cete put do nas!!!
Cute little girl . . . or . . . my dark side
Unsteady hands reached out in the misty rain to turn a broken form the sodden earth. The form of a young girl lay deathly still, her battered and bruised body twisted beyond the contours of human capability. Dark crimson fluid streamed from her ears, nose, and mouth. A deep gash at the edge of her right eye left most of her face discolored and nearly unrecognizable. Strong hands shook with emotion as they searched for some sign, even the slightest sign, of life.Could this have been some horrid sacrifice? She threw her head back to scream to the sky but instead found herself running…running through dense brush, branches and brambles clawing at her flesh as she ran.Her heart beat wildly against her chest in combined pulsation of the anger she felt toward her prey and the excitement she felt toward catching it . . . . . . .
